Fideikomis (lat. fideicommissum), u rimskom nasljednom pravu, jest neformalni tip zapisa[1] iz carskog doba koji se sastoji u molbi, odnosno preporuci koju ostavitelj upućuje fiducijaru (nasljedniku ili legetaru) da učini određenu imovinsku namjenu u korist fideikomisara. Jednostavnije rečeno i shematski prikazano, fideikomis se sastoje u tome da osoba A (ostavitelj-oporučitelj) određuje da osoba B (nasljednik-fiducijar) učini određene imovinske namjene, i.e. dadne određeni dio ostavine (nasljedstva) osobi C (fideikomisaru). Iako će to izvorno biti način da se fideikomisaru ostavi određena stvar ili pravo iz ostavinske mase koju on ne može primiti kao nasljednik ili legetar iz stvarnih ili pravnih razloga, uskoro će fideikomis postati neizravni način zasnivanja nasljedstva u kojem će nasljednik-fiducijar postati tek formalni subjekt koji služi za prenašanje ostavine na fideikomisara. Fideikomis, odnosno njegov oblik fideicommissum familiae relictum, bit će jedan od instituta rimskog prava koji će doživjeti značajnu repepciju u srednjovjekovnom pravu. Upravo će taj recepirani oblik fideikomisa, kao neotuđivo nasljedno dobro, postati jednom od središnjih kategorija feudalne države i prava, a ujedno i izraz statusa nobiliteta. Iako nestaje na zalasku feudalnog društva i suvremeni pravni sustavi ga nominalno ne poznaju, ipak postoje određeni pozitivni instituti u kojima su održane njegove značajke.[2][3]