Fideikomis

Ovaj članak nema wikipoveznica ili ih ima premalo.Članak treba dopuniti dodavanjem wikipoveznica na druge pojmove.

Fideikomis (lat. fideicommissum), u rimskom nasljednom pravu, jest neformalni tip zapisa^[1] iz carskog doba koji se sastoji u molbi, odnosno preporuci koju ostavitelj upućuje fiducijaru (nasljedniku ili legetaru) da učini određenu imovinsku namjenu u korist fideikomisara. Jednostavnije rečeno i shematski prikazano, fideikomis se sastoje u tome da osoba A (ostavitelj-oporučitelj) određuje da osoba B (nasljednik-fiducijar) učini određene imovinske namjene, i.e. dadne određeni dio ostavine (nasljedstva) osobi C (fideikomisaru). Iako će to izvorno biti način da se fideikomisaru ostavi određena stvar ili pravo iz ostavinske mase koju on ne može primiti kao nasljednik ili legetar iz stvarnih ili pravnih razloga, uskoro će fideikomis postati neizravni način zasnivanja nasljedstva u kojem će nasljednik-fiducijar postati tek formalni subjekt koji služi za prenašanje ostavine na fideikomisara. Fideikomis, odnosno njegov oblik fideicommissum familiae relictum, bit će jedan od instituta rimskog prava koji će doživjeti značajnu repepciju u srednjovjekovnom pravu. Upravo će taj recepirani oblik fideikomisa, kao neotuđivo nasljedno dobro, postati jednom od središnjih kategorija feudalne države i prava, a ujedno i izraz statusa nobiliteta. Iako nestaje na zalasku feudalnog društva i suvremeni pravni sustavi ga nominalno ne poznaju, ipak postoje određeni pozitivni instituti u kojima su održane njegove značajke.^[2][3]

1. ↑ Zapis, za razliku od imenovanja nasljednika, označava imenovanje singularna sukcesora od strane ostavitelja kojem se namjenjuju određene imovinske koristi na teret nasljedstva, odnosno nasljednika. Stoga zapis predstavlja pojedinačno sljedništvo zbog ostaviteljeve smrti.
2. ↑ Tako pr. institut angloaksonskog prava "Trust" koji se sastoji u tome da nominalni legalni vlasnik ostavine (trustee) izvršava svoja vlasnička prava, ali korist od tog stječe treća osoba (beneficijar) - v. Kurtović, Š., Opća povijest prava i države, knjiga I, 2005, Zagreb, str. 189.
3. ↑ V. Romac, A., Rječnik rimskog prava, Informator, 1983, str. 118.