Nutrijent

Hranljivi sastojak ili nutrijent je supstanca koju organizam koristi za preživljavanje, rast i reprodukciju. Zahtjevi za unos hranjivih tvari ishranom odnose se na životinje, biljke, gljive i protiste. Nutrijenti se mogu ugraditi u ćelije za metaboličke svrhe ili izlučiti iz ćelija, kako bi se stvorile nećelijske strukture, kao što su kosa, ljuske, perje ili egzoskeleti. Neki nutrijenti se mogu metabolički pretvoriti u manje molekule u procesu oslobađanja energije, kao što su ugljikohidrati, lipidi, proteini, i fermentacijski proizvodi (etanol ili acetat), što dovodi do krajnjih proizvoda vode i ugljik-dioksida. Svim organizmima je potrebna voda. Esencijalni nutrijenti za životinje su izvori energije, neke od aminokiselina koje se kombinuju za stvaranje proteina, podskup masnih kiselina, vitamina i određenih minerala. Biljke zahtijevaju više različitih minerala koji se apsorbiraju kroz korijenje, plus ugljik-dioksid i kisik koji se apsorbiraju kroz lišće. Gljive žive na mrtvoj ili živoj organskoj materiji i zadovoljavaju potrebe svog domaćina za nutrijentima.

Različite vrste organizama imaju različite esencijalne nutrijente. Askorbinska kiselina (vitamin C) je esencijalna, što znači da se mora unositi u dovoljnim količinama, za ljude i neke druge životinjske vrste, ali neke životinje i biljke su u stanju da je sintetiziraju. Hranjive materije mogu biti organske ili neorganske: organski spojevi uključuju većinu supstanci koja sadrže ugljik, dok su sve ostale hemikalije neorganske. ]Neorganske hranljive materije uključuju hranljive materije kao što su gvožđe, selen i cink, dok organske hranljive materije uključuju, između mnogih drugih, spojeve i vitamine koji daju energiju.

Klasifikacija koja se prvenstveno koristi za opisivanje potreba životinja za nutrijentima dijeli hranljive materije na makronutrijente i mikronutrijente. Konzumirani u relativno velikim količinama (grami ili unce), makronutrijenti (ugljikohidrati, masti, proteini, voda) se prvenstveno koriste za stvaranje energije ili za ugradnju u tkiva za rast i popravke. Mikronutrijenti su potrebni u manjim količinama (miligrami ili mikrogrami); imaju suptilne biohemijske i fiziološke uloge u ćelijskim procesima, kao što su vaskularne funkcije ili nervna provodljivost. Neadekvatne količine esencijalnih nutrijenata ili bolesti koje ometaju apsorpciju dovode do stanja nedostatka koje ugrožava rast, preživljavanje i reprodukciju. Savjeti za potrošače za unos nutrijenata u ishrani, kao što su u SAD Referentni unos hrane, zasnivaju se na ishodima nedostatka i pružaju vodiče za makronutrijente i mikronutrijente za donji i gornje granice unosa. U mnogim zemljama, makronutrijenti i mikronutrijenti u značajnom sadržaju prema propisima moraju biti istaknuti na etiketama prehrambenih proizvoda. Hranjive tvari u većim količinama nego što su tijelu potrebne mogu imati štetne posljedice.^[1] Jestive biljke također sadrže hiljade spojena koji se generalno nazivaju fitohemikalijama koje imaju nepoznate efekte na bolesti ili zdravlje, uključujući i raznoliku klasu sa statusom nehranjivih materija pod nazivom polifenoli, koji su i dalje slabo shvaćeni od 2017.

1. ^ Ensminger AH (1994). id=XMA9gYIj-C4C&pg=PA527 Foods & nutrition encyclopedia Provjerite vrijednost parametra |url= (pomoć). CRC Press. str. 527–. ISBN 978-0-8493-8980-1. Pristupljeno 12. 10. 2010. Nedostaje uspravna crta: |url= (pomoć)